U dubini noći, u mom malom salonu za masažu, osjećala sam kako svjetlo svijeća titra u ritmu tišine. Ja sam Ivana, maserka sa strašću za svoj posao, koja u svojim rukama nosi moć da transformiram umor u energiju, bol u olakšanje. Te noći, ušao je On – muškarac čija je prisutnost odmah ispunila prostoriju.
Bio je visok, s mišićima koji su svjedočili o teškom radu, ali s očima koje su odavale umor i potrebu za bijegom. Dok sam započinjala masažu, osjetila sam kako njegova napetost polako popušta pod mojim nježnim dodirima. Svaki pokret mojih ruku bio je pažljiv i promišljen, usmjeren na oslobađanje njegove napetosti.
Kako sam nastavljala sa masažom, osjetila sam kako se atmosfera u sobi mijenja. Bila je to meka igra sjena i svjetla, dok su naše disanje i pokreti postajali usklađeniji. Kada sam završila s masažom njegovih leđa i počela prelaziti na ramena, on se polako okrenuo prema meni. U njegovim očima vidjela sam nešto što je prešlo granice običnog odnosa između maserke i klijenta.
Njegove ruke su, gotovo nesvjesno, počele pratiti ritam mog dodira. Dodirnuo me nježno po ruci, a ja sam osjetila kako mi srce brže kuca. Bio je to trenutak kada su se profesionalne granice i osobni osjećaji isprepleli u nejasnoj zoni.
U jednom trenutku, dok sam ga gledala u oči, nagnula sam se blago prema njemu. Njegove usne su se polako približile mojima, i razmijenili smo nježan, gotovo neprimjetan poljubac. Bio je to poljubac koji nije bio strastven ni zahtjevan, već više kao tihi prizor međusobnog poštovanja i razumijevanja koje smo dijelili.
Nakon tog trenutka, oboje smo se povukli, svjesni da smo prešli nevidljivu liniju. Bio je to trenutak koji je zadrhtao u zraku, ostavljajući tragove nečeg nedefiniranog i neobjašnjivog. Sjećanje na taj trenutak ostalo je sa mnom, kao podsjetnik na krhku ljepotu ljudske povezanosti i nepredvidljivosti emocija.
