GREBALA ME JE I TRAŽILA JOŠ: Dahtali smo, pretvoreni u divlje zveri! – Ispovesti
Ispovesti

GREBALA ME JE I TRAŽILA JOŠ: Dahtali smo, pretvoreni u divlje zveri!

Kad se zima navuče na ovu moju zemlju, kad se niz Dunav dovuku košave i donesu mirise tuđih nevolja i tuđu prljavštinu, ja se začaurim, poželim da zaspim dugi san i da se tek sa prolećem probudim i, jednostavno, nastavim tamo gde sam stao. No, čovek ne pada u zimski san, pa sam ja prinuđen da guram zimu ispred sebe, prilagođavam joj se, od ono malo sive lepote za sebe otkidam parče po parče, kao da sakupljam komadiće razbijenog stakla.

Kad se zima navuce na ovu moju zemlju, ja najvise vremena provodim zakljucan u stanu, razgacen, U drustvu sa bocama kisele vode i balonima domaceg, fruskogorskog belog vina. Nekako mi se cini da je spricer od tog domaceg vina najodaniji prijatelj, koji me nikad izdati nece, osim sto mene ponekad izdaju vlastite noge od druzenja sa njim…

Te subote, u kasno poslepodne, vratio sam se iz jednog fruskogorskog sela, u koje sam isao da obnovim zalihu vina. Jedva sam docekao da parkiram svog razjebanog “keca”, da zakljucam garazu i teske balone sa vinom popnem na peti sprat. A kad sam sve to uradio, kad sam se svukao do gole koze i napravio prvi bokal spricera, kad sam se namestio ispred televizora, nameran da gledam po pedeseti put moj omiljeni pornic, telefon je zazvonio i totalno mi sjebao koncepciju. Do djavola, ko se to mene setio? Sigurno nije neka nagradna igra, u kojoj nasumice odabran telefonski broj dobija milion maraka!

– Da te jebo onaj ko te smislio! – dreknuo sam i podigao slusalicu.

– Da?

– Marko? Ti si?

Zenski glas! Jebote!

– Ja sam – zacijukao sam najumilnije stto sam mogao.

– A ko je to?

– Zar si mi glas zaboravio?

Tada mi je sinulo: tako milozvucan, barsunast glas, mogao je pripadati samo Marini, mojoj dragoj Marini, mojoj krsnoj Crnogorki!

– Marina?

Zasmejala se.

– Tacno, papane, Marina!

Uvek me je, kad smo razgovarali nasamo, nazivala “papanom”. To valjda zato sto se nisam ozenio njome…

– Odakle zoves? – upitao sam, moleci se da je odnekud iz Novog Sada.

– Sa zeleznicke stanice… Tu sam, u grradu, i treba mi prenociste. Pa sam mislila…

– Dolazim za pet minuta!

I zaista, u tih pet minuta sam uspeo da spakujem oblacenje, strcavanje do garaze, voznju, prilicno vratolomnu, do stanice. A u sledecih pet minuta vec smo oboje bili u mom stanu.

– Da te vidim! – zatrazio sam, cim smo usli u dnevnu sobu.

Okrenula se na vrhovima prstiju, kao balerina. Jos uvek je to bila ona moja Marina, Marina od koje se u glavi zavrti, a medju nogama pokrene orkan. Zgodna u picku materinu, guzata, sisata, zelenooka crnka, viskiju slicna, sto starija to bolja, lepotica prava. Nikad mi nije bilo jasno kako sam, ono ranije, uspeo da je capim, niti sta je to nasla na meni, u meni, i sva ta sranja…

ČITAJ DALJE NA SLEDEĆOJ STRANICI >>>>

1 2 3Next page

Back to top button
error: Content is protected !!

Adblock Detected

Molimo vas da isključite Adbloker kako bi mogli uči na sajt