Bojim se da će me shvatiti pogrešno… Moja supruga je starija od mene i bila je već jednom udata. Muž joj je po.inuo kada ja imala 26 godina. Kada sam je zaprosio rekla mi je da pristaje, ali da znam da ona svog prvog muža
nikada neće zaboraviti i da želi da joj dopustim da svakodnevno ide na grob njenog pokojnog muža.
Toliko sam je volio da mi to nije uopšte smetalo, da budem malo grub, ON MI JE NIJE MOGAO NIKAKO PREOTETI. Vjenčali smo se, čak sam i ja sa njom išao na grob njenom pokojnom mužu, a onda nakon 4 godine braka, ne da mu više ne ide, već ga se ne sjeti po par mjeseci.
Iskreno nešto tako sam i očekivao, daleko od očiju daleko od srca, vrijeme čini čuda, zaborave se roditelji a kamoli pokojni muž sa kojim je bila jedva godinu dana u braku. Volim je i volim kada je nasmijana, zahvalio bih se Bogu jer mi ju je poslao, ali bojim se da se ne protumači pogrešno.
BONUS ISPOVIJEST:
Nikada je neću i ne mogu zaboraviti… Sa sedamnaest godina smo započeli vezu , sa dvadeset sam je oženio, sa dvadesettri smo dobili kćer, najljepše biće na svijetu. Imali smo fine poslove, a onda je moja supruga oboljela.
Pošto su naši roditelji bili malo ekonomski jači, dali smo otkaz i sve stvari usmjerili u Švicarsku i njeno ozdravljenje , nakon šest mjeseci borbe ona je preminula.
Ja i moja kći ostali smo sami, ona mi je danas jedino što mi je ostalo od od najvoljenije žene, iako imam dvadesetdevet godina i naravno da sam mlad, prsten još uvjek nosim na prstu, a moja kći sa mnom uči za školu, želi da postane doktor kao i njena mama.
Znam da se nikad više necu naći ženu i oženiti je, jer dok je ona pod zemljom, ja imam kome da idem..ljubavi nećeš nikada moži bit zaboravljena…
