JAČE, JAČE, BRE, BRATKO! Cepaj me, razvlači je, ma 0TKIDAJ! – Page 3 of 4 – Ispovesti
Ispovesti

JAČE, JAČE, BRE, BRATKO! Cepaj me, razvlači je, ma 0TKIDAJ!

– Nestaško! – samo bi kratko procedila i nastavljala.

Nije joj dugo trebalo da pronađe moju nabreklinu. Kad me je dotakla, onako preko pantalona, kao da me pecnula struja. Rukom ga je pritiskala, dok na kraju nije otkopčala šlic. Izvukla ga napolje i vrlo nežno povlačila. Imala je male šake. Osećao sam da je jedva uspevala da ga obuhvati. Odjednom se sklupča u ugao i skliznu nadole. Polako ga liska sa donje strane, a potom prevlači od korena do vrha. Naposletku ga usisa unutra do kraja. Majstorski je to radila, i to na tako ograničenom prostoru. Svukao sam pantalone, da i njoj i meni bude lakše. Ali čim sam to uradio, prestade, i prekorači me.

Sedela mi je u krilu i zverski ljubila. Bila je toliko malena, da se komotno namestila na mene. Osećao sam joj ribicu preko gaćica. Kako sam samo hteo da uđem unutra! Osetila je i ona to, ali nije se skidala. Samo se malo podigla i pomerila gaćice u stranu. Ušao sam lako. Bila je vlažna kao gejzir. Sela je na njega do kraja, a potom je ritmično počela da se diže i spušta. Onaj jadni primerak srpske automobilske industrije je škripao k’o da ga fap gazi. U trenutku sam pomislio da će svakog momenta neko naići da vidi o čemu se radi. Zapravo nije me više bilo briga za bilo šta. Imao sam je. Stenjala je i pritom govorila nerazumljivo neke glasove. Uspevao sam da razaznam samo par reči:

– Jače… tvrd je…

Ubrzavala je ritam ječeći sve jače. Polomiće i mene i ovo jadno kartonsko sedište! Nabijala se jako, menjajući ugao. Prodirao sam čas pravo, čas odozdo. Stezala je picu i već sam bio blizu da se prospem. Ubrzala je i najednom se ukočila i jako me zagrlila. Ispustila je jedno dugačko:

– Mmmmmmm.

Osetila je da nisam došao do kraja, i već sledećeg momenta, njene usne su zamenile njenu mačkicu. Sisala me je do besvesti, samo par trenutaka i završio sam.

– Nevaljalče! – procedila je kroz smešak. Privila se uz mene, pritom proveravajući moju kitu.

– Je li i ovo ovoliko zbog Černobila?

– Naravno, tu su se desile najveće promene.

– Neka korist i od Černobila.

Ostali smo tako neko vreme. Ćuteći. Bombica je lagano dolazila sebi. Kad bi me i nešto pitala, pričala je razgovetnije i smislenije. Napolsetku predloži da se vratimo. Nekako navukoh pantalone, mada ni sam nisam siguran kako, i izađosmo napolje. Svadba je već bila na zalasku. Neki su se već “pakovali” da krenu kući. Među svima njima primetih i mog matorog kako nervozno šetka kraj našeg automobila.

ČITAJ DALJE NA SLEDEĆOJ STRANICI >>>>

Previous page 1 2 3 4Next page

Back to top button
error: Content is protected !!

Adblock Detected

Molimo vas da isključite Adbloker kako bi mogli uči na sajt